Toponimija Gornjega Kosinja

U radu se, na temelju arhivskoga istraživanja, referentne literature i terenskoga istraživanja, toponomastički obrađuje toponimija naselja Gornji Kosinj . Prvi je put ojkonim Kosinj potvrđen u tekstu biskupa Nikole Modruškoga 1461. u kojemu se, kao graditelj dvaju oltara posvećenih Blaženoj Djevici Mariji, spominje dični knez Lacko od Kosinja. Lik Kosin prvi je put zabilježen 1528. na zemljovidu Tabula Hungariae, a poslije se tijekom XVI. i XVII. stoljeća te u prvoj polovici XVIII. na zemljovidima bilježe likovi Cosin (1559), Khesin (1572), Rhesin (1595), Rheisin (1613), Rusin (oko 1650), Rheissin (1686), Kusin (1709), Cossin (1738) i Cuchin (1738). Prema zapisu biskupa Glavinića iz 1696. postojala su tri Kosinja: Gornje, Donje i Srednje Selo (Kosinj). Tijekom tridesetih godina XVIII. stoljeća zabilježeni su likovi Cuchin Superior, Kosin Valach/Mitter i Kossin Inferior, koji se odnose na Gornji, Srednji i Donji Kosinj. Tako ih 1728. naziva i senjsko-modruški biskup Nikola Pohmajević. Dotad se Donji Kosinj nazivao Gornjim i obrnuto, kako navodi Mile Bogović (2014: 76), a otad se Gornji Kosinj na povijesnim zemljovidima navodi kao Ober Koʃzin, O. Kossinj, Gorny Kasin i konačno Gornji Kosinj . Srednje Selo ili Srednji Kosinj, koji je nakon oslobođenja od osmanlijske vlasti naselilo pravoslavno stanovništvo, primijenilo je ime u Zamost . Na kosinjskome se području u srednjovjekovlju spominju naselja: Buci (danas središte Gornjega Kosinja, predio kod crkve svetoga Antuna Padovanskog), Botuci (danas Podjelar u Gornjem Kosinju), Hotilja Vas (danas oko Mance-Drage i Klobučareva klanca u Gornjem Kosinju) i Gorenja Vas (naselje je još neubicirano, vjerojatno se nalazilo u Bočaću ). Riječ je o prostoru naseljenomu od prapovijesti, o čemu svjedoče arheološki lokaliteti Panos – Žegarova glavica i Grčko groblje / Plešina glavica . Srednjovjekovnu naseljenost obrađenoga prostora potvrđuju povijesni ojkonimi Buci, Botuci, Gorenja Vas i Hotilja Vas koji još nisu precizno ubicirani. Iz suvremene toponimije izdvajaju se toponimi Grič (< grič ‘stjenovita uzvisina’) i Brina (usp. brinje ‘mjesto uz vodu ili potok’) u kojima su se odrazili razmjerno rijetko potvrđeni toponomastički apelativi. U mjesnoj se toponimiji ujedno ogleda povijesna (srednjočakavski supstrat) i suvremena dijalektološka slika (štokavska ikavica uz adstratni utjecaj goranskih govora) obrađenoga područja

Art · Balkan and Eastern European Studies